четвртак, 17. децембар 2015.

DriveGreen



Pažnja, pažnja, Antropolog i Cikloturista na putu


Šta imaju zajedničko kočijaši i taksisti, kakve veze imaju dlakavi medvedi sa saobraćajem u Sloveniji, zašto ljudi istovremeno obožavaju i mrze velika crna kola i kako se oseća antropolog koji se na “učesničkom posmatranju” prvi put vozi biciklom po beogradskim ulicama, a kako se se oseća cikloturista iz Beograda na “učesničkom posmatranju” na zagrebačkim i ljubljanskim ulicama. 

Kako se ljudi voze u gradovima? Kako možemo uticati na njihove vozačke navike? Ovo su dva pitanja na koje odgovara trogodišnji interdisciplinarni projekat “DriveGreen” koji povezuje antropološke i inženjerske pristupe u istraživanju načina vožnje i razvoju mobilne aplikacije za promociju održive mobilnosti u Jugoistočnoj Europi.Kako se ljudi ponašaju u saobraćaju? Posmatranje saobraćaja može se uporediti sa posmatranjem ljudi iz bašte kafića. Jednako je zabavno gledati, jer ljudi u šetnji i naročito saobraćaju mešaju javni i privatni život. Vozači motornih vozila prednjače u tome (jedu, čačkaju nos, piju, češljaju se, a žene se i šminkaju) dok voze. 
 Šta rade biciklisti? Oni nemaju mogućnost da to sve rade dok su na bicikli, a njihov unos hrane i pića se svodi na dopunu energije. 

Ko su najomraženiji i najnedužniji u saobraćaju? 

Po ispitivanju to su biciklisti! Na drugom mestu su to vozači velikih, skupih crnih automobile i džipova, naročito marke Mercedes i BMW. Prvo kada se dogodi saobraćajna nesreća novinari pišu ovako: Automobil oborio pešaka. Znači automobil je kriv, a ne vozač automobila. Biciklista oborio pešaka. E sada je kriv biciklista, a ne bicikla. Naslov itekako utiče na mišljenje ljudi. Ako se radi o mercedesu, onda naslov ide ovako: “Kamion marke Mercedes oborio pešaka u Kumodraškoj ulici” ili “Mercedesom pokosio pešaka, pa pobegao!” Ako se radi o biciklisti, naslovi su: “Biciklista udario u kamion!”, “Polomio kuk kada ga je oborio biciklista!” U tom trenutku novinari se, nadam se, nesvesno služe  manipulacijom informacija i poznavanjem terminologije kod čitalaca. 
Biciklisti su najnedužniji, jer za njih uglavnom ne postoje staze, signalizacije, primorani su da se bore za svoje parče prostora na asfaltu. Pa, makar da se stavi horizontalna signalizacija da i vozači motornih vozila postanu svesni da i biciklisti imaju pravo da budu tu, iako to zakon potvrđuje. 
Najomraženiji jer vozači iz automobila ih gledaju dok stoje u gužvi, kako biciklisti i dalje idu i nije im jasno kako na kraćim relacijama uvek stignu pre njih. Biciklisti se nalaze negde između, brži od pešaka, sporiji od automobile, pa nekako smetaju i jednim i drugima.
Koliko je ova tačka osetljiva, videlo se na predavanju koje održao Dr. Dan Podjed u ambasadi Republike Slovenije gde je predstavnik grada Beograda iz Sekretarijata za saobraćaj odmah napustio isto. Jel’ se kaže napustio ili pobegao!? Mada je utvrđeno i da biciklisti u velikom broju nemaju svetla koja su obavezna, često prelaze na crveno, a vole da se i hvale kako telefoniraju dok voze. Umeju da voze i u kontrasmeru, iako dotični predstavnik koga sam gore naveo reče jednom prilikom da čim se promeni zakon biće i to dozvoljeno u nekim ulicima. Zanimljivo je da su u Šapcu i Novom Sadu “čuli za taj novi zakon”.  

E sad, naš antropolog iz Ljubljane je bio zgrožen koliko je “smetao” na ulici, pa se iz bezbednosnih razloga “preselio” na trotoar, tek tamo ga je čekalo iznenađenje, kao i pešake. Nije mu jasno ni kako to da postoji biciklistička traka na Bulevaru Oslobođenja koja nije povezana ni sa čim. Staza za bicikliste  pored reke mu je donelo  novu nedoumumicu. Da li je kod Savanove napravljena biciklistička ili pešačka staza? I otkud to da vlasnici pasa šetaju svoje ljubimce bez povodca. 
Šta kaže cikloturista iz Beograda? 

Zagreb je postao doteran grad sa lepom signalizacijom koja postoji i za bicikliste u nekim delovima grada. Kada se radi o stazama, problem kao i u Beogradu. Malo ih ima, a verujte kada se budete našli u Varaždinskoj ulici neće vam biti ništa jasno. Sa ulice su, gde je postajala biciklistička traka, preselili bicikliste na trotoar, jer “ulica mora da se proširi”. Zatim su rekli ma dosta im je metar i naneli boju, e onda im je neko saopštio da nije dovoljno koliko je volan na biciklu širok, pa su sivom prefarbali jednu liniju i dodali drugu žutu. 
I kud god je bilo moguće biciklističke trake su stavili na trotoar i tu ponekad nastane “bitka” izmešu pešaka i biciklista. Ipak, veliki plus za Zagreb je sistem javnih bicikala. Hvala Zrinka na usluzi. Na ulicama Zagreba se ipak može videti sve veći broj ljudi koji koristi bicikl kao transportno sredstvo, delom svakako zahvaljujući ovom projektu. 

Kada je cikloturista vozio po Ljubljani doživeo je “kulturni” šok. Svi voze po stazi ili biciklističkoj traci koja postoji uglavnom svuda, a gde ne postoji, vozači motornih vozila paze na vas kao da ste im rođak. Signalizacija, horizontalna i vertikalna, naročito van naseljenih mesta gde se upozorava na bicikliste na putu. U gradu samo mali broj rekreativaca vozi van obeleženih staza, a i kad vozite van vrlo često će vas opominjati da postoji staza i da ste dužni da vozite po njoj. Semafori su zakon za sve vozače. Čisto da napomenem. A biciklistički savez Slovenije vodi bitku za sve vrste bicikliranja, transportno, rekreativno, takmičarsko. Nije kao kod nas. Naši savez BSB i BSS, nemaju pojma da su i takmičari obavezni da kada se nađu na ulici imaju svetla, a da će uskoro morati da imaju i svetlobojne prsluke. Njihova najveća briga je novac poreskih obveznika koji dobijaju preko Grada ili Ministarstva. 

Zašto je narav bitna za učestvovanje u saobraćaju i vožnju?  

Osim način života i zdravlje koji utiču na način vožnje , utiče i naša narav. Zato što se totalno drugačije vozimo kada se ljutimo ili smo neraspoloženi ili kasnimo negde. Tada smo skloni da agresivno vozimo i da svoje frustracije i ljutnje iskazujemo verbalno i neverbalno. Za nas kažu da psujemo kao kočijaši, ali takvi su i u Zagrebu, Samo sada su umesto kočijaša - taksisti. 
Zašto takvi nisu u Ljubljani? Pa zato što oni nemaju originalne psovke kao ostali na Balkanu. Njihove psovke su izvedene i tako počinju, a onda se umekšavaju. I sad dolazimo do onog kakve veze ima dlakavi medeved i Slovenci. Njihove najstrašnije psovke u saobraćaju su: “Tristo kosmatih medveda”, “Jebala cesta” i “Pismo rosno”.  

Kako uticati na vozačke navike i razvojni izazovi biciklista?  

Pre svega moramo znati za piramidu socijalnog raslojavanja koja postaje obrnuta sa porastom standarda. 
Moramo ljude edukovati da postanu svesni svojih postupaka u toku vožnje. Omogućiti vozačima i putnicima da razmenjuju informacije i takmiče se sa drugim učesnicima u saobraćaju (Aplikacija STRAVA nam pruža izvanrednu mogućnost da se takmičimo u nekim segmentima). Mora se napraviti još neka zanimljiva aplikacija. 
Na vozačke navike takođe utiče Habitus jednog grada: Infrastruktura, klimatski i drugi geografski uslovi, stanje voznih parkova, saobraćajno zakonodavstvo, realizacija kazni, funkcionisanje autoškola, itd. 
Upravo, DriveGreen će biti mobilno kulturno senzitivna aplikacija da se vidi kako se ljudi kreću tokom dana. Pre toga se rade istraživanja u Ljubljani, Beogradu, Budimpešti i Instambulu, pa onda tek sledi izrada softvera. 
Dr Dan, nestrpljivo čekamo aplikaciju.




Tekst: Ivan Puja, http://ivan-randonneur.blogspot.rs/ ( sva autorska prava zaštićena, a prenos teksta dozvoljen uz navođenje izvora i veze ka http://ivan-randonneur.blogspot.rs/ )
 






Нема коментара:

Постави коментар