субота, 29. октобар 2016.

24 HOUR TIME TRIAL – PERSONAL RECORD



Različiti motivi ljude vode na maratone i ultramaratone. Neko želi da pomeri svoje granice, neki to doživljavaju kao sportski uspeh. Moj motivi su naravno pored sportskog, želja da istražim koliko mogu i koliko je moje telo spremno da podnese i onaj da pokažem ljudima da moj rezultat ne znači da sam bolji, nego  da i oni to mogu. . Mesecima sam se spremao za to, pričao i sanjao o nečemu što je od misli i želje postalo delo. Zahvalan sam jer mi je biciklistički ultramaraton sputao ego koji nosim u sebi.


Odlučio sam se da za kraj ovogodišnje biciklističke sezone uradim nešto što sam sanjao godinama, a to je Time trial vožnja na 24h. To je jedan od sportskih ciljeva moje ovogodišnje sezone. Prvi cilj je uspešno završen na individualnoj Ultramaratonskoj Trci Hard Cro 1400 km. Da li sam se spremao nešto posebno, pa i nisam, više sam se spremao psihički, jer individualna Time Trial vožnja, naročito ultramaratonska zahteva više od fizičke spreme. Poslednjih par nedelja su prošle u pripremama. Treba odraditi logistiku, tehničke detalje, pripreme opreme, ishrane, hidratacije tela. Dvadesetsedmog okotobra u deset ujutro startujem.

Fizička sprema se intezivirala od avgusta meseca, kada sam se oporavio od povrede. Sa druge strane, postoji psihološki aspekt, a to je individualna stvar. Različiti motivi ljude vode na maratone i ultramaratone. Neko želi da pomeri svoje granice, neki to doživljavaju kao sportski uspeh. Moj motivi su naravno pored sportskog, želja da istražim koliko mogu i koliko je moje telo spremno da podnese i onaj da pokažem ljudima da moj rezultat ne znači da sam bolji, nego  da i oni to mogu. Da bi lakše savladao fiziki i psihički umor, rešio sam da vozim na svoju Slavu Svetu Petku i rođendan pokojnog oca.


Opredelio sam se da počnem u 10:00.h ujutro, posle sna, laganog doručka koji mom organizmu prija: pržena jaja, slanina, paradajz i crna kafa. Ali, posle svoje vožnje shvatio sam zašto većina takvih vožnji počinje uveče, tako da će sledeći izazov početi upravo u večernjim časovima.

Napravio sam svoj Energy bar: nekandirane Urme, sirovi bademi i suvo grožđe, par sendviča koja su trebala da me drže do 17:00.h Kada vozim višednevne ultramaratone, primetio sam da mi je posle doručka, jako bitan dobar obrok između 17:00 i 18:00.h koji me drži dobar deo naporne noći, ako ne i cele. Napravio sam i odličan izbor za PIT STOP. Po pravilima po kojima sam vozio,a dobio ih od UMCA (asocijacije ultramaratonaca) između ostalog, Pit Stop ne sme da je na stazi, nego pored. Izabrao sam Kafe gril Markoni, koji je udaljen 80tak metara od trase,a koji preporučujem u svakom slučaju. Porodična firma, vlasnici više nego susretljivi, hrana odlična i raznovrsna, kafa više nego dobra. A pivo, e to pitajte Stefana i Borisa, koji su došli da me podrže. Za ručak između gulaša sa makaronima i pljeskavice odlučim se za ovo drugo. Nisam se pokajao, jer je bila ukusna, ne teška, nije tražila tečnost i držala me, baš kao što Aca reče “Sad će da te drži 200 km”. Tako da sam se odlučio da oko 22:00.h uzmem, još jednu za poneti. Nije mi trebala. Za doručak parče pice (pola sam bacio), daleko je to od one Vladimirove. Dakle, Tri energy bara, dva Snikersa, Doručak i pljeskavica. Tečnosti limunada i Hydrostar, pet bidona tečnost sam ukupno popio. Noću je bilo problematično piti jer je tečnost hladna, tako da sam pio češće po gutljaj, dva, najviše.

Tokom samog ultramaratona, kakva god bila temperatura, vetar, vazdušni pritisak, vlažnost vazduha - sve radi protiv vas. Vozite i danju i noću, a da li ste umorni ili pospani nije ni važno. Nema neplaniranog odmora, jer se telo tokom odmora telo hladi. Neophodno  je ostati u pokretu. Pauze se prave samo radi uzimanja hrane i tečnosti. A odmor se svodi na powernaps. Na svakih 20 min unosim po par gutljaja tečnosti. A noću? Zna se da najprostiji recept da se ostane budan je fizička aktivnost, unos tečnosti i pevanje na glas, odlučio sam se za NAXI radio, jer ima mnogo dobru muziku, pitku priču i voditelje koji nisu napadni. U stvari kad razmislim, pala su tri rekorda: lični i nacionalni u vožnji na 24h i jedan u slušanju NAXI radija 24h. Na video klipu 04:27

Telo pokušava da održi stanje homeostaze, odnosno da se vrati na stanje od pre promena koje počinje da doživljava, bori se da obezbedi “radno stanje” , odnosno optimalnu količinu toplote i  kiseonika za normalan rad mišića tj tkiva i ćelija. Svaka promena primorava telo da pokuša da ispravi taj disbalans i ako telo ne odgovori adekvatno na ovaj stres, funkcije u telu dramatično opadaju, ali to je u suštini borba i adaptacija tela na novonastale uslove. Prva kriza je bila rano oko devedesetog kilometara, to pridodajem vetru koji konstantno menja pravac, jačinu i čini vas umornijim. Kada pogledate Analysis na Stravi, videćete stalne temperaturne oscilacije. Druga kriza je bila ujutro od 5 do 7 ujutro. Dugo je trajala. Hladnije je bilo ujutro nego cele noći, počeo vetar jače da duva, preko 450 km sam prešao, još 50 km do čarobne granice, problem u glavi da li je dosta ili nije.

Hladno je i umorni sam, već satima zadihan. Sada već i pospan. To je taj prelomni trenutak kada me samo volja i motiv može dovesti . Naravno samo ako i dalje imam kontrolu nad svojim telom, . I telefonski poziv ujutro koji mi je rekao da bi mi posle bilo krivo kada se sve završi. To je taj motiv i podstrek. Nastavljam, imam još tri sata.

Činilo se da sa izlaskom sunca sve postaje lakše, ali nakon toliko kilometara i sati vožnje neminovne promene u telu osećam, brojim minute, sate, gledam vozila koja prolaze pored mene, slušam jutarnji program na radiju i pevam. Jaka volja i vera usbe me dovode do cilja.

Sat se zaustavlja, prošlo je 24h. Teško je opisati taj trenutak rečima, treba ga doživeti. Prvo ne veruješ da si uspeo, a onda osetiš ogromno zadovoljstvo.

Ali svestan si da si ostvario rezultat i pokrenuo novu stvar u zemlji. Mesecima sam se spremao za to, pričao i sanjao o nečemu što je od misli i želje postalo delo. Zahvalan sam jer mi je biciklistički ultramaraton sputao ego koji nosim u sebi. Vidim da su mnogi prepoznali uspeh i to će pomoći da realizujem planove koje imam za budućnost, a lepi su i ostvarljivi, zajednica uvek ima velike koristi od nečijeg ličnog uspeha.



уторак, 28. јун 2016.

USPEO SAM - HARD CRO 2016 DONE



Hard, Harder, Hard Cro, suze i smeh again. Na Hard Cro sam stekao drugove do groba i hroničnu bol kolena, tetiva i zglobova. Frau Heike, Robert, Max, Ian, Ales, Davorin, Ivan, Simone... i tako 43 imena ukupno. I kako mi je pomogla Gabriela Andersen da stignem do cilja, a Etrex da se ne osećam izgubljeno u krajevima gde sam prvi put. 



Znate ono: U vojsci sam stekao druga do groba i hroničnu upalu zgloba, e pa posle Hard Cro stih ide ovako: Na Hard Cro sam stekao drugove do groba i hroničnu bol kolena, tetiva i zglobova. 

 Za ultramaratone važi, sve je u redu do starta, osim treme i male nervoze. Kada startuješ onda sve ide ili ne ide, ne znaš ni kako će se završiti, ali mnogo zavisi od nas samih. Džaba trening i priprema, ako ne uradiš onako kako treba na trci. Tu si zbog sebe i zbog svog cilja, fokusiraš se samo na to i uspeh je zagarantovan. 
  

Do sada nisam vozio ultramaratone bez draftinga, tako da mi je to ličilo na Individual TT u trajanju od nekoliko dana. Znači nema gas do daske, rasporediti snagu i najvažnije, pametno iskoristiti pauze. Čim sam video momke koji me sustižu posle prva dva km na usponu od 12% znao sam da će ih neiskustvo prevariti. Nisu zagrejali mišiće, uspostavili disanje, da ih početnih sto ili dvesta km može koštati završetka. 

Jedna od bitnijih stvari je i teret. Šta i koliko poneti!? Ne mnogo, ali ne ni ništa. Obavezno nosim i ProAction čokoladice, energy barove i tečnost. Ne dozvoliti sebi da trpiš hladnoću ili glad, ne dozvoliti da nemaš pumpu ili osnovni alat i to samo da bi bio lakši!!! U svakom trenutku mora da ti bude udobno u opremi. Osnove popravke bicikla su osnove za učestvovanje na ovakvom događaju. Zaboravite ono – ma neće baš meni to da se desi, neće biti kiše i neće biti toliko hladno!

 Razlika između PBP (Paris-Brest-Paris) i HC (Hard Cro)!? Posle HC vidite da je PBP dečja igra. Ne podcenjujem PBP, naprotiv. To ne znači da opet neću voziti PBP, samo da se ljudi ne zanose, - Ako sam mogao PBP mogu i HC. Razlike: Definisana i nedefinisana staza. Brevet i trka. Dužina, visinska razlika. Jedan podatak, za četiri dana smo popeli dva puta Mont Everest. Vožnja u grupi i individualna vožnja. Četiri dana pričati samo sa sobom. Za pet dana HC pola TCR (Transcontinental Race) koji traje 15 dana.

 Na startu HC sam odmah rekao vrućina, nisam dobro podesio prtljag i eto u startu maler. Posle 50tak km stajanje zbog opravke. Pored obale je lepo samo zbog atmosfere, ali ne i zbog gužve na putu, mada su vozači uglavnom pažljivi. S druge strane, noću je toplije ako vozite tim putem, nego kopnom. Sve ima svoje prednosti i mane. 

 Psihički i fizički sam spreman. Divno je, pomislih, što će mi to biti generalna proba za TCR. Nepoznat teren i zahtevna staza. No Drafting, ma idealno. 

Start, posle prvih uspona koja dolaze dok se još nisam zagrejao, sve ide po planu i vetar u grudi. Već pomenuti peh koji me je izbacio iz koloseka i uvalio mi se u misli. Ali Roglić me spašava i sada osim izolir trake, obavezna oprema postaje i plastična vezica koj je sve stegla i nije pustila. 
Jedina komunikacija sa carinicima je koliko idete i njihov utisak o trci i dužini trke pre svega, njihova prijateljska nastrojenost, kao i svih uz put koje srećem. Većina se prvi put susreće sa biciklističkim ultramaratonom, pa otud tolika zainteresovanost za priču. Prvi veći utisak na mene ostavlja aerodrom i Dubrovnik. Oduševljen sam i uzgajalištima školjki. 

Posle stotinjak kilometra, raskrsnica i poslednja šansa za odabir rute: Kopno ili Obala!? 
Pala je odluka, skretanje na desno i juhuu, kreću ozbiljniji usponi. Ali nisu oni problem nego vrućina, tako da od ozbiljnijeg ritma i kontinuiteta nema ništa i moranje da se staje na svakih dva sata i dopuni voda. 


Tu negde i dobijam društvo za nezaborav – Damir Habunek, mlad momak kojem je do tada najduža vožnja u kontinuitetu bila 300 km. Šta reći – herojski! Upravo, tako se i držao sve vreme. Uzajamna podrška na distanci do kraja. Ono što ne sme da se propusti, naročito po toj vrućini od 39 Celzijusa, koja nas je pratila, jeste slušati svoje telo i instikt. Jer deo koji je bio pred nama je da nema prodavnice po selima, da se nalazimo između planina i da je čas toplo, čas hladno. Ja sam oko 21:00 dobio neku drhtavicu, tresem se, a nije mi hladno, glava boli. Znači, pre dvadesetak kilometara sam napravio novu grešku, jer nisam jeo u mestu koje je imalo i prodavnicu i restoran. 

Pada noć i oblačimo se kao da je kasna jesen. Hladno je, temperatura se sputa na svega 10 do 12 stepeni, na pojedinim delovima i osam. Oko 23:00 kao po dogovoru ulazimo u jedan kafić, kafe nema, jer je aparat opran, radno vreme završeno, ali zato šankerica nam kuva čaj koji nam daje da stavimo u bidon, da imamo za ovu hladnu noć. Mada lepo napredujem, tempo, ne volim kada dođe nizbrdo, nema nikakvih neprijatnosti, a noć nam se završava dolaskom u Sinj, ne zato što sviće, nego zato što jedemo vruć burek u 01:30h. Dalje put vodi kroz šume i očekujem u Kninu da se desi čudo. I desilo se, ali za mene neočekivano. Magla! Ceo grad je u magli. Kafa na pumpi i brz polazak, jer čeka nas uspon kome nikad kraja. Sve krivine, levo, desno, levo, i taman pomislim, nema više, a onda opet i opet i gore se penjemo, a kraja nigde. Koliko je vetrovito, pokazuje podatak da su tu napravili vetrenjače, em uzbrdo, em vetar, ma daaaaj ! A gore hladnoća, nekako se spustimo i posle doručka idemo ka Lici. 

Priroda je neverovatno lepa i sve je kao pod konac složeno. Sunce počinje da jače sija, vrućina u najavi i opet stajanje i osveženje. Ulaz u Gospić i tipičan naglasak koji sam do sada imao prilike da slušam samo na filmovima ili serijama gde su glavni junaci Ličani.  Teslin muzej. Gradić koji se ušuškao negde u dolini i koji je postao centar ovog kraja. I sad mi nekako sve lakše, razdaljinu delim na etape do Otočca 50km-cca 2 sata do spusta 25km-cca 1 sat, spust i večera u predivnom gradiću Senju, još jedan sat. Onda je blizu Rijeka i saznanje da je Učka – kučka. 

Kroz Istru je bila juniorska trka koju sam zadnji put vozio nekih osamdesetih i - Istro evo mene i Tebe opet. Osim što je ovog puta rođena i prva Anegdota Hard Cro zvana - Prečica. Na raskrsnici Ivan Heged i ja upoređujemo put po uređajima, na njegovom ima prečica, tu samo desno i onda preprečimo 38 km barem za pola. Složili smo se. Prečica se sastojala iz penjanja, brdo, brdo, brdo, brdo, 15%, 10%, 12%, brdo,....., nikad kraja. Na kraju smo se popeli, ja sav besan i na kraju Ivan kaže – Samo još ova dva brda. Dalje nisam čuo, Besno rekoh, ja odoh nazad. Tako da ništa od dva sata vožnje preko brda do prečice. Ali, video sam opet kopnenu Istru i Ivane Hvala Ti, na kraju mi čovek popravi i lanac koji je pukao. Rešismo da obiđemo Istru, sada kada smo već izgubili dva sata i meni je bilo predivno. 

Kratak odmor na KT i nazad, jer još pola nismo prešli. A čeka nas i Učka – K....! Ma sve je to za ljude. Večera, izvlačenje iz Rijeke i put nas vodi do sledeće KT. 

Druga Anegdota je: Niste najavili prenocište. Dakle, treća noć pregurana i osećaj da ipak moram odspavati makar dva, tri sata. Dolazimo u Delnice, jutro oko 02:30h, na pumpi pitamo za prenoćište, šalju nas ili u Lovački dom ili hotel. Ok, idemo u hotel, koji je zaključan, Davorin prelazi preko puta da dobije neku informaciju i dobije odgovor: - Pa niste se najavili!!!! Hahahaha, pa jbt koliko to oni imaju gostiju kada se moraš najaviti. Sva sreća te kad smo uspeli da probudimo momka iz hotela ponudio na je da u foajeu hotela odmorimo. Jutro u 05:00, idemo dalje. 

Kada mi neko kaže Gorski Kotar, moja asocijacija je zima, kiša. A u stvari su jako lepe kuće i dvorišta. Žitelji su se stvarno potrudili da svoje kuće oboje u žive boje, sa ukrasima, a dvorišta sva uređena. Uz put prvo Davorin, pa ja nalećemo na jednu cikloturistkinju koja je bila na Krku i sad ide za Varaždin. Malo priče i motaj pedale.  

Lepoglava – zatvor, komunisti, Tito, Stići pre svitanja!? Ne! Lepoglava – belo vino, porodica Habunek i njihov vinograd. Stari dvorac. Restoran iz koga se širi miris lignji. Totalno je druga asocijacija od one koje imam. Hrvatska me je oduševila svojom lepotom, a bicikl je prava stvar kako da je upoznam i vidim.  


Druga kontrolna tačka je priča za sebe LifeClass, moj  najomiljeniji cikloturistički centar na planeti. Neverovatan doček lokalnog biciklističkog kluba, ljubitelja biciklizma, Dražen je tu, naravno. Ljubaznost i profesionalnost. Pored želje da ostanem barem dan, moram posle dva sata krenuti. 

Kolena su mi jako otekla i bole, ostalo je nešto oko 400 km. Stavljam led i uhvatim sebe da razmišljam da li i kako dalje. Čoveče, kažem sebi, odustajanje nije tvoja opcija i ne plaćaju te poreski obveznici. Znači napred, do kraja! I Nema više brda do kraja!  


Topla noć i uključujem Garmin Etrex 20 koji me nepogrešivo vodi kroz mesta za koja prvi put čujem u životu. Levo, desno, pravo, okolo, ali Etrex mi daje sigurnost i uopšte ne razmiđljam da li sam na dobrom putu ili ne. Vidim da Garmin i ja imamo poverenja jedno u drugo. Uopšte se ne osećam da sam tu prvi put u nepoznatom. Zvučni signal je tu da me opomene kada da skrenem i na koju stranu. Realno skraćujem put kroz kraj gde sam sreo samo 2 i slovima samo dva vozila. Jutro, idemo dalje i dalje, a u najavi topao dan. I neka, bolje nego kiša. 


U Donjem Miholjcu predivan doček, divnih ljudi, koji nas navode i pričaju gde je ko i dokle stigao. Uveliko smo već ćuli priču o Maxu koji je već postao legenda u ovom kraju. Max nailazi i krećemo. 


Čovek kao da do sada nije vozio kojom brzinom okreće pedale. Može se od Maxa dosta naučiti gledajući ga ispred sebe. Način vožnje, odmor, redehidracija. U razgovoru na pauzama shvatam koliko je smiren, svestan sebe i svakog trenutka, koliko je osvešćen, duhovan i pun pozitivne energije koju širi. Hvala kosmosu što me je upoznao sa Maxom. Još četiri sata, tri, dva, jedan, kolena bole sve više i opet otiču jako, naročito na delu od Vukovara do Iloka, kreću suze, nervoza, ricanje, ali tu sam, ne daj se Ivane. Nailazi i Milisav, koji viče samo što nije cilj, samo još ova nizbrdica. Dobar Milisav, kao ja ne znam da posle nizbrdo, dolazi uzbrdo. Svaka uzbrdica, nov bol, kadenca se smanjuje na 20 – 30, jedva okrećem. A onda mi na pamet pada Gabriela Andersen, koja ulazi u cilj 1984 godine na Olimpijadi i pada, ali je završila. Go Ivan, Go. Emocije naviru, uz put mi je u glavi i drug sa PBP Saša. Eh, Sale da mogu čuti barem dva tvoja vica sada. Nikad dužih 5 km. I najzad krivina na levo i hotel Dunav. Cilj, kraj muka i trke, kraj zadovoljstva na točkovima. Hard Cro, uspeo sam! Strava pokazuje sve prvi i drugi deo. 


Polomljen ram i puknut lanac me nisu sprečili, pa nisu ni otekla i bolna kolena da ne prođem kroz cilj u zadatom vremenu. 
Ovako sam izgledao na cilju.

Divno druženje pre starta, za vreme trke i posle cilja. Ljudi Vas 43, sudija i organizatori, želim da Vas opet vidim, da opet delimo ovo zadovoljstvo.  




Organizatori Ivane i KOrnel, hvala Vam na predivnoj trci. Učesnici, takmičari, hvala Vam na druženju. Nadam se da se opet vidimo na Hard Cro No2.


уторак, 29. март 2016.

SPARTACUS FLECHE 2016



Fleche-Strela; Posle prvog cilja Noćnog Breveta došao je na red i drugi cilj ove sezone. 


Dan pre starta Strele uhvatila me trema i neka nervoza. Sada kada je prošlo, izgleda mi smešno, ali..... Prvo bio je zacrtan cilj da se MORA završiti, drugo bila je dužina, da li je 450 km ok za početak sezone, mada sam uradio dosta treninga, treće je odustajanje našeg Nikole zbog pada i preloma ključne kosti. Da pokažemo koliko nam Nikola znači, ekipa je po njegovom nadimku na Stravi i dobila ime. 

Svako od nas četvorice je imao zadatak, Dragan i ja česte smene, jer smo u formi i treningu za Hard Cro i TCR, Nikola je trebao da održava i eventualno nadoknađuje brzinu, a Nenad da nas smiruje i drži na uzici. Najzahtevniji zadatak je bio Nenadov. On je na kraju i ispao junak naše ekipe. Njegov uspeh je toliko veći jer je njegova najduža vožnja do Fleche-a bila 13,5 sati. E, sad zamislite koliko je napora morao da se napravi da se izgura do kraja, koja je to volja i snaga. 


U najavi lep dan i hladna noć. Ali da će biti toliko hladna i da ćemo voziti tu noć u „zimskim uslovima“ to nismo ni predpostavili. Dva sata pre starta kafa sa prijateljima u VaradInn-u. I krećemo na mesto početka „Strele“. 

Veliko prijatno iznenađenje od strane Negomira, velikog ljubitelja outdoor aktivnosti. Planinar i biciklista koji je došao da nas isparati, poželi srećan put, tako je i bilo. Njegovu pojavu na startu smo dugo prepričavali, jer ti spontani događaji dugo nam ostaju u sećanju, a ovaj će ostati i zapisan. 


Ali ne samo da nas je ispratio, nego i dočekao, kao što nam je i rekao!
Koliko divnih ljudi se okuplja oko ovakvih događaja, a Savuljiće je čekala borba na dva fronta u dve ekipe i opet sa uspehom i otac i sin. 


Put NS – Zrenjanin je dosadan i monoton, ali trn u Draganovoj gumi se postarao da nam ne bude i to dva puta. Pun mesec se pojavljuje iznad Zrenjanina. Okrugao, crven, tik iznad zgrada, u prvi mah pomišljam da je to vodotoranj koji su osveleli i čekam da promeni boju. Ali ništa i na kraju Nenad i ja shvatamo da je to Mesec koji je nisko. Prvi put vozim kroz Zrenjanin noćom i lepo izgleda, svetao je. 

Kratak predah i put Beograda i Uba. Na Zrenjaninskom neočekivano hladno. Na par kilometara do Uba osećam kako me hvata san, ali onda izlazim na čelo grupe: povećavam brzinu, pesma i voda da se razbudim. Uspelo je. 
Od Uba tim putem do Koceljeve, karakteriše noć i dva divlja ogromna zeca koja su pretrčavala put, a ovaj drugi stao na sred i gleda nas, ko ste vi? Zamalo da se sudarim s njim. Put je zanimljive konfiguracije, tako da ću uskoro na tu stranu. 


Posle fenomenalnog gostoprimstva na pumpi MAX Petrol u Koceljevi, odmorni nastavljamo put do Šapca i to brzo. 


Posle Šapca očekujem Draganovu dugo najavljivanu pistu, ali ni traga. Ali zato nas je uhvatio smor. Sunce nikako da izađe iza oblaka i nikako da vidimo svoju senku na asfaltu. 

Na granici Carinik nam kaže da kasnimo, jer su drugi prošli pre dva sata!? Ko li je to? I da ne zna ko bi i šta bi ga nateralo da vozi toliko bicikl. Nastavljamo kroz Republiku Srpsku i u Bjeljini na pumpi devojka nam reče da zna zašta služe kartoni za overu,  jer joj je to nadareni momak lepo popunjen, kulturan i fin sve objasnio jutros u 05:00. Boss, a ko drugi je takav? 

Ubrzo posle Bijeljine ostaje nam još 100 km. I javlja se onaj osećaj kao na PBP kada sam prešao  1000 km znao sam da me više ništa ne može zaustaviti, tako i ovde, a tih 100 km je prošlo i izgledalo kao 10 km. U glavi misao, pa šta je to još četiri u najgorem slučaju,  pet sati vožnje. 


Prvi put prolazim pored onog etno sela Stanišići. Pa to je sve samo ne etno selo. I zaista nemam nameru ni da svraćam ni da skrećem. Ono je nakaza! A preko puta Salaš!? Pa da li ljudi znaju uopšte značenje reči Etno i Salaš. 

Nisam znao ni da Opština Bogatić se proteže u dve države. Carinik na našoj strani se zainteresovao koliko imamo do Novog Sada i skreće nam pažnju da je upravo počela kiša. Ali  kiša nas je samo zakačila i brzo prestala. 

U Sremskoj Mitrovici  nas je dočakalo Sunce. Sad je već poznata staza i predeo, sunce i vetar u leđa. Sve po planu ide. Zadnje kilometre smo iskoristili da ohladimo organizam i rastresemo noge. Iza ćoška cilj i neki dragi ljudi. Lepo iskustvo, ispraćaj, nepoznat teren, hladna noć, najduža vožnja u ovoj godini i druženje posle zvršene vožnje. Dugo toga nije bilo, a mislim da je razlog jer smo imali gde da popijemo kafu, sok, pivo. Sve u svemu sjajno!