субота, 22. јул 2017.

SLO 24 ULTRA



Dobrovnik – Orhideje – Dobrovnik – SLO24ULTRA – Dobrovnik – UMCA 24h Evropsko prvenstvo

Biciklizam, Dobrovnik, Tropski vrt, Orhideje; Kakav spoj na severozapadu Slovenije! 
     
Priča o Montevideu i Dobrovniku je jako slična, prvo prvenstvo, prva medalja, prvi put treće mesto. 

Gasilci – heroji i kada nema požara!


Sećate li se one priče kada smo prelazili granicu sa Crnom Gorom i pita nas njihov policajac:
 -  Gde Idete? Šta imate od stvari, šta će Vam prikolica? Dajte dokumenta.
 - Idemo na planinarenje, kod Kokana u Rožaje.
 - Kod Kokana, pa što ne kažete, prođite.
E pa, ista priča na severu, na Hrvatsko-Slovenačkoj granici.
- Gde idete, šta imate pozadi?
- Bicikle, idemo na trku.
- Parkirajte sa strane. Gde je trka?
 - U Dobrovniku, SLO24ULTRA, vozimo 24 časa. Marko Baloh je organizuje. Aaaaaa, Marko. Čuo sam za to, prođite.

                                             Marko i Irma Baloh - organizatori i domaćini
 
Priča o Montevideu i Dobrovniku za nas iz Srbije je jako slična; prvo prvenstvo, prva medalja, prvi put pa treće mesto, a mi ćemo se i dalje voditi ličnim entuzijazmom, dobrobiti sponzora i amaterizma. Ko ne zna, reč je o fudbalu i biciklizmu.

Sad već istorijski uspeh srpskog ultramaratonskog biciklizma. Na prvom UMCA Evropskom prvenstvu na 24h treće i četvrto mesto. Ukupno dva učesnika iz Srbije. 


Nismo UCI, pa nas ne priznaju u našem biciklističkom savezu. Ali to ne menja i ne umanjuje uspeh na ličnom i evropskom nivou.

Lepo putovanje, još bolje društvo i odličan timski drug Milovan Bajčetić. Prvi put idemo na SLO24ULTRA, a Milovanu će biti to drugi ultramaraton u životu. Očekivanja – dobra trka, nova poznanstva, lep provod i da se trkamo na trci, a ne da je vozimo, nego da ostvarimo bolje rezultate koje smo imali do sada.

Otkrovljenje Pit stopa je Srđan. Do sada samo zet, od sada, nadam se, stalni član ekipe, bez koga bismo mnogo slabije funkcionisali, možda i sveli učešće na self support. Čovek je došao radi nas, shvatio je da nije gledalac i posmatrač događaja, nego neko od koga nam zavisi rezultat i vožnja.
Priča se da smo Srđan i ja po kazni gladni i bez kolača i soka završili put do kuće! Mada je on sumljivo mirisao na naftu. Ali na kraju piletina i pomfrit su izvadili stvar.
Kad smo već kod Pit Stopa, veliku zahvalnost dugujem i Mramor Sandiju, njegovoj porodici, te porodici Martinčić koja je bila sa nama i uz nas.


Milovan, momak se bavi humanitarnim radom, ovo mu je drugi ultramaraton u životu, motivacija mu na visokom nivou, zadnjih meseci se intezivno spremao u tišini i predano. Slušao i učio od dva trenera, ne štedeći ni sebe ni njih. Porodica i okolina su mu dali svu podršku koju je trebao i na kraju, rezultat nije mogao izostati. Treće mesto UMCA 24h Evropsko prvenstvo!

Moja vožnja je bila dobra, odlučna, sve je išlo po planu, osim vetra koji je nemilosrdno duvao u grudi. Mnogo mi je pomogla sportska prehrana, tako da sam za 24h imao samo jedan klasičan obrok – špagete, a za ostalo pobrinuo se TOPLEVEL.SI-sportska prehrana, koja sve ima što je potrebno za ovakvu jednu trku. I ne samo ovakvu. Bicikl Specialized Diverge Elit, mi je spremio Beosport, koji ću voziti sledećih sezona.

Trka je krenula jako, sa skokom posle prve krivine, nisam želeo da se trošim i da jurim sa tom grupom, svakako je plan bio druga ili treća grupa sa prosekom i tempom koji meni odgovara. U našoj grupi (Sandi, Martinčić, Ivo, Milovan, ja i još jedno pet takmičara) brzo je usledio dogovor, smena na 500 metara. Posle sat vremena prva grupa je pukla, tako da je moja druga grupa, postala treća. 

Oko 17 h počinje kiša, ali znao sam da će brzo prestati i da se neću zaustavljati da se presvlačim. Pola kuga pada kiša, druga polovina suva. Pljusak je prošao, mi se od vetra osušili i nastavili kao da ništa nije bilo. Sad već su se pocepale grupe, te nastaju male grupe, a stalno pregrupisavanje tek počinje. Prvi odmor i stajanje posle šest i po sati vožnje.  
Posle pauze vozim sa zanimljivom takmičarkom koja je drugi put učesnik. Dobar tempo imamo i „odlazimo u noć“. Romana Čuček pravi pauzu, ja nastavljam i samo je pitanje, hoću li voziti sam, voziti svoj tempo, pridružiti se nekoj grupi i pratiti njihov ritam. Romanin suprug Ivo, takođe učestvuje i često smo u istoj grupi. 
Nastavak vožnje, temperatura se spušta na 9⁰C, dobar odabir opreme i praktično se ne oseća da je toliko spala temperatura, oko ponoći vetar prestaje i mojoj radosti nema kraja, lakše se i vozi, naravno. Kad je nastupila kriza, jedu se špagete, koje su se ohladile i kafa iz najboljeg Pit Stopa je sručena i nastavljamo. Oko 03:00.h kao da počinje da sviće. Do jutra, čini mi se da pravim previše nekih sitnih pauza čije se vreme akumulira i na kraju mi je to jako nerviralo što sam uradio. Lekcija za sledećih „24h“. Inače, samu trasu sam podelio na tri dela, tako mi je bilo lakše. (Start/Cilj-Turnišće; Turnišće-Renkovci; Renkovci-Start/Cilj;)  
 
Oko pet ujutro, opet počinje vetar, sela se bude i sad je sve već lakše.  Uživam u vožnji, ne brojim krugove, ni  kilometre, u nekom trenutku i isključujem svoj Edge, jer želim se prepustiti skroz vožnji bez tenzije. Kad mogu da vučem grupu vučem, kad ne mogu u zavetrini sam. Uživam dok narod koji se probudio sad već davno, izlazi i nastavlja navijati i bodriti. Sa Milovanom završavam njegovu vožnju, a sa špancem kojeg izuzetno cenim Javier Iriberri svoj poslednji krug i poslednje kilometre.
                                             The last lap, the last kilometers with a legend

Zanimljiv je bio trening i priča sa predsednikom UMCA i svetskim šampionom, Chris 'Hoppo' Hopkinson, kao i vožnja u grupi sa Anna Mei
                                                             @chris.hoppo.hopkinson
                                                    @annamei.champion.recordwoman

Organizacija je bila odlična, a doček, upustva, raspored, prijavljivanje i bike chek savršeno su izgledali i funkcionisali. Župnik je pre starta došao u naš Pit Stop lično da se pozdravi i da nam poželi sreću. Iako se vozilo u uslovima otvorenog saobraćaja, nije bio ni jedan icident. 
Gasilci su obavili lavovski deo posla. Na svakoj raskrsnici po dvojca, zaustavljali saobraćaj.Radili ljudi na smene. Poslednji krug moje vožnje, svakom ko je bio na smeni sam zahvalio na podršci i poslu. Jednostavno to sam im dugovao. Negde na trećem kilometru, društvo se skupilo izneli sto meze, piće, delili sa takmičarima sve što su izneli. Porodice ispred svojih domova su takođe izlazili i bodrili. Izuzetno poštovanje između takmičara i ostalih  učesnika u saobraćaju je postojalo na visokom nivou. 
Na startnoj – ciljnoj ravnini, jedan gospodin je bio celu noć budan i celu noć svakom tapšao kako je prolazio. Respect!
Trka se završila foto finišom za pobednika u ekipnom plasmanu. Izuzetno uzbudljiva trka. Posle trke čestitanja, fotografisanja, ručak, dodela medalja, pakovanje i kući. Analiza trke i vožnje je usledila tek posle prespavane noći. I pored ličnog rekorda i Nacionalnog u diviziji 50+ shvatio sam gde sam pogrešio i  šta treba da poboljšam i u kom momentu i segmentu trke. Takođe nedostajao je i jedan deo treninga koji ću sigurno uvrstiti. Takođe sam bio i negde u prednosti, koju ću sigurno iskoristiti na sledećim takmičenjima.


 

среда, 21. јун 2017.

HARD CRO No2 IZ FOTELJE



Samo dva dana pre starta povredio sam ruku. Baksuz. Jako mi bilo krivo i moram priznati tako je bilo sve do sredine prvog dana od starta, onda sam otkrio novu dimenziju Hard Cro i sad mi je jako drago da mogu na ovaj način pratiti trku. Posle prošlogodišnjeg izdanja, pitao sam se: ma, kako ti ljudi sede celu noć i prate trku, iako polovinu takmičara ne poznaju, a sada, pola mog komšiluka sedi sa mnom i diskutujemo pokrete i vožnje na HC. A oni što su letovali na Istri evociraju uspomene i prepričavaju kakvi su to lepi predeli, gradovi, a i vino. Naravno, da u toj priči Ivan Heged zauzima visoko mesto. Drug moj, spasilac, mehaničar i čovek koji pozna sve prečice. Neverovatna priča je ta Istra. Upravo dok pišem ova zapažanja, pitaju me kako stoje ljudi od sinoć, da li se mala (misle na Tanju) vratila na stazu,jesu li prešli Učku. 
                                    Photo: https://www.instagram.com/r3dfive/#hardcro

Prvi utisak je da se jako razlikuju HC No1 i HC No2. Razlika je u tome što u prvom izdanju, većini je bio motiv da završi u okviru 110 sati, ali ovo drugo izdanje je donelo pravu neizvesnu trku, trka u kojoj ćemo tek 50 km do cilja možda imati plasman od drugog do petog mesta.

KOrnelova i Ivanova zamisao je uspela, ne kvantitet, nego kvalitet! To se vidi po takmičarima i njihovim vrmenima i brzini. Kvalifikacije za RAAM su donele nove takmičare, trka je dobila kvalitet i veći značaj, kako u regionu, tako u Evropi i svetu. Sam značaj se može videti u tome da su mnogi dobili želju da budu RAAM kvalifitanti.
Prvo jutro je donelo brzinu i strast, a ja sam čekao ko će kopnom, a ko obalom. Prošle godine jedan deo takmičara je krenuo obalom, zbog toplote, noć je življa i barem jedna prodavnica u svakom mestu radi. Međutim ta trasa je donela i najviše odustajanja, zbog svoje specifičnosti. Mi koji smo krenuli kopnom, čekao nas je veliki pad temperature, sa 40 na 10 stepeni. Meni lično je to jako smetalo i kriza je došla zbog tog pada temperature. Shodno terenu, očekivalo su se pauze, međutim prva petorka, kao da je bandažirala bicikle da ne smeju stati. 

Kada je došla prva objava od Iana da jede burek u 18:00.h, odmah mi je sinulo da zovem Davorina s kim sam proveo dosta vremena na trci i da mi potvrdi kada smo mi jeli taj burek. Mi smo taj burek jeli u 02:00.h. Dakle OSAM sati posle Iana. Ali to ne treba da brine one koji su krenuli da završe trku u 110 sati. Dalje kako se trka odvijala poredio sam sa svojom prošlogodišnjom vožnom, pa sam imao realno stanje i znao sam ko je gde. 
Kada je Tanja skrenula s puta, potsetilo me na Heike koja je kad je skrenula da jede tu i ostala. Oni na čelu nisu posustajali, ali su počele da se javljaju oscilacije kod ostalih. Znam da će prvu noć svi prebroditi, ali da vidimo posle Knina, šta će i kako će. Mada, bitan razvoj trke se očekuje krajem trećeg dana. Tada će doći do izražaja izdržljivost, snaga, motivacija.

Što se tiče do sadašnjih odustajanja, duša me boli za Aresom. Znao sam da ga već danima muči temperatura, ali kao pravi sportista i deo HC, ipak je startovao. Drži se Ares. Manfred je sve dao od seba sa Recubentom. Svaka Čast. Belu je ovog puta izdala sreća. Dakle, dobio je lekciju da ipak treba da nosi rezervnu gumu. Da je naučuo, videćemo. Ostalo je još malo vremena za najstarijeg učesnika da vidimo da li će uspeti da stigne na KT1.

Svakako, čestitke devojkama. Darko, Boris, Zvonimir, Alen su velika iznenađenja za mene lično. Ide ravniji deo trke i sama završnica. Momci samo napred, lake noge i vetar u leđa. Aleksandar možda plaća danak neiskustvu u long distance trkama. 

I ove godine Max Guru je nosi epitet čoveka trke. Možda je ovo ipak subjektivno, ali čovek kome osmeh ne silazi sa lica. Nadam se da neće opet promašiti trek, mada upravo, čini mi se ode u SLO. Caroline i Tanja bi ipak trebale da zasene možda ćak i pobednika trke.

Pozdrav,
Finisher HC Ivan P.

петак, 7. април 2017.

KAKO SAM PODESIO OPREMU I BICIKLU ZA ULTRAMARATONE BEZ PODRŠKE



SET UP FOR SELF SUPPORT ULTRAMARATHON RACE 


Zašto SET UP, a ne PODEŠAVANJE? Pored turcizma i oko 8.000 reči koje upotrebljavamo iz izvornog turskog jezika, Engleski se nametnuo u većini zemalja, tako da ne treba da nas ljuti što Anglicizam je prisutan u svim sferama govora i pisanja. 

Ne postoji univerzalan odgovor na pitanje kako podešavaju bicikle ultramaratonci i šta nose od opreme na svojim trkama bez podrške i vožnjama. Velika je razlika i u vožnji i u podešavanjima između vožnji i trka na kratke i duge staze, kao ispod 1000 km i preko 1000 km. 

Kada se radi o podešavanju, popularnije set up, moramo biti izuzetno objektivni i spremni na mnogobrojne pokušaje i dosta grešaka koje ćemo osetiti na svojoj koži. 

Moram priznati da me je za ovaj post nadahnula trka Indian Pacific Wheel Race koja se vozi (sada već vozila) u Australiji. Tragičan događaj na trci je prekinuo pisanje i objavljivanje ovog posta. Kristof, Mike, Sarrah, Kai Edel, Kim, Shell, i ostali pokazali su koliko su različite njihove bicikle, ali svi imaju jednu zajedničku crtu, a to je kvalitetna oprema i skoro identična količina iste koje su poneli na trku.

Prvo kada želimo da napravimo idealno podešavanje – set up za sebe, moramo krenuti od svoje psiho fizičke spreme i stanja. Ja ću poneti sigurno toplije i za nijansu više neku stvar, nego neko od 25 ili 30 godina.

Zašto ne rukavice? 

Zajednički imenitelj za rukavice je zaštita dlanova pri padu. Različiti materijali, različita svojstva pri nošenju. Kod jednih će se pre oznojiti ruke, kod drugih nešto posle, jedne su zgodne za brisanje znoja, a druge iritiraju kožu lica i ostljivu kožu oko nosa i usta. Zašto su ultramaratonci na trci u Australiji izbegavali rukavice i zašto su rekli rukavicama – ne? Kada se nose rukavice, normalno je da se i dlanovi znoje. Posle 6 do 8 časova, rukavice budu mokre od znoja i vlage, počinju smetati i neprijatnost se iz časa u čas povećava. Vlaga bilo kog dela tela počinje jako da smeta samoj funkcionalnosti, a javljaju se razni osećaji, poput prljavštine, lepljivosti i neprijatnog mirisa. Pošto nije klasična trka, smanjen je rizik od padova i rukavice se skidaju. Noću su se nosile rukavice dugih prstiju protiv vetra, zimske ili čak i skijaške za temperaturu od +5C do +15C stepeni. Kada je kiša najčešće se nose rukavice koje ne propuštaju kišu i žute za ribanje i pranje, tj. one koje koriste domaćice i čistačice, jer ne propuštaju vodu, materijal od kojeg su napravljene ima svoju debljinu i čuvaju toplotu koju je proizvelo telo.   

Zašto da rukavice? 

Čuvaju dlanove od padova, sprečavaju klizanje ruku na guvernalu, spoljašnji uticaj vetra je smanjen na minimum, pri tom je koža ostala koliko-toliko sačuvana. Zaštita od kiše i hladnoće.Ublažava potisak ruke na guvernal.   

Kamašne, da ili ne?

Jednom je drugar iz Bačke Palanke izneo lepo zapažanje za kamašne, jedino što je možda propustio da kaže jeste da max možeš ostati 3-4  sata suv. Šta se dešava posle tri sata? Ili sve pusti vodu ili se toliko oznojiš, da shvatiš da je bolje kisnuti. Opet se vraćamo na sebe i svoje fizičko stanje. Periferna cirkulacija, zimogrožljivost ili pa preterano lučenje znoja određuju da li ćemo i koje kamašne nositi. Nekome je dovoljno da kada pada kiša ili kada se vozi po hladnoj noći obuje čarape za ronioce od neoprena debljine 2-3 mm.

Zašto da rukavi? Rukavi koji se najčešće nose su oni koji izvlače znoji štite od sunca i prašine.

Zašto šuškavac? Jednostavno, zbog vetra i kiše.   

Prsluk!? Prsluk je idealan za prelazni period, ujutro. Kada ste znojavi od noćne vožnje, a rano je da se skinete u dres kratkog rukava.

Dres dugih rukava!? Kvalitetan dres koji će vas štititi od hladnoće, vetra i kiše, a imaće dovoljno luftiranja, naročito u zadnjem delu i na rukavima. (ASSOS S7)

Zašto termo nogavice? Zato što će duže držati toplotu i manje propuštati kišu.

Zaključak: Da bi se osećali komotno i bezbrižno na ultramaratonima koji traju preko tri dana (1.000 km): poneti dva kompleta opreme ili jedan donji i dva gornja, plus sve ovo gore navedeno. I pričamo o vožnji i trkama bez podrške.

BICIKL, ALAT, REZERVNI DELOVI I GADGETI Ako bi pričali o materijalu bicikle, priča bi se otegla u nedogled. Najzastupljeniji je Aluminijum, Airlight Steel i Titanijuma-molibden . Kočnice: Paknovi, diskovi mehanički, diskovi hidraulični, pa tek onda paknovi. Svetla: sa punjivim baterijama ili sa dinamom u točku, pozadi dva svetla, jedno veće, a drugo Lezyne. Aerobar – četvrta pozicija. Oprema se najčešće nosi u jednoj torbi napred, druga je na šticni pozadi i treća u trouglu rama.  Od rezervnih delova, obavezno multi tool sa alatom za lanac, rezervna spojnica za lanac, rezervna guma, a možda i dve, sve zavisi od Kontrolnih tačaka, flekice, lepak i adapter za pumpu, naravno i pumpa se podrazumeva. Dva bidona, obavezno. 

Navigacija: Šta reći, .....,  GARMIN i to komada dva. Jedan za navigaciju ETREX 20 i drugi za podatke o brzini kretanja, proseku, pulsu i kao Back up – Edge Touring Plus, koji ima još niz mogućnosti i biranja puta. Naravno tu je i mobilni telefon sa dve kartice, jedna svoja i druga iz zemlje u kojoj se nalazite.Kamera, eksterna baterija, slušalice, sportski sat SUUNTO i muzika koja će da u momentima ponese, drži budnim, ako naglas pevate i da snage.

Šta obavezno poneti i šta nikako ne nositi!  

Obavezno alat, opremu, svetla i navigaciju, voda, hrana do prve kontrolne tačke ili za prvih 24h, pare se podrazumevaju.Nikako: Višak stvari koji nećete ili nikad niste koristili i za koje kažete „možda će mi trebati“.

Moja bicikla, podešavanje i oprema za 2017.god.

Bicikl: SPECIALIZED Diverge Elite DSW


Navigacija: GARMIN – ETREX 20 i EDGE TOURING PLUS

Oprema za 1000 +  km: Dres donji deo ASSOS T equipe; 
Dres kratak rukav gornji deo ASSOS mangussta + jedan personalizovani Three x ; 
Dres dug rukav ASSOS S7; 
Kapa ASSOS; Rukavi; 
Termo nogavice; čarape x 2; 
Sprinterice; 
Prsluk; Kamašne; 
Majca CRAFT dug rukav; 
Rukavice, kratki prsti; 
Rukavice dugi prsti; 
Šuškavac; 
Reflex prsluk;
Torba napred, torba pozadi – oko struka;
Svetlo prednje na punjive baterije. 
Svetlo zadnje x 2;
Eksterna baterija;
Mobilni telefon;Muzika i slušalice;
Sat SUUNTO;
Rezervna guma sa dva montirača;
Flekice i lepak za lepljenje gume;
Pumpa i adapter za pumpu;
Multi tool;
Alat za lanac i spojnica za lanac;

MIKE HALL SET UP