уторак, 29. март 2016.

SPARTACUS FLECHE 2016



Fleche-Strela; Posle prvog cilja Noćnog Breveta došao je na red i drugi cilj ove sezone. 


Dan pre starta Strele uhvatila me trema i neka nervoza. Sada kada je prošlo, izgleda mi smešno, ali..... Prvo bio je zacrtan cilj da se MORA završiti, drugo bila je dužina, da li je 450 km ok za početak sezone, mada sam uradio dosta treninga, treće je odustajanje našeg Nikole zbog pada i preloma ključne kosti. Da pokažemo koliko nam Nikola znači, ekipa je po njegovom nadimku na Stravi i dobila ime. 

Svako od nas četvorice je imao zadatak, Dragan i ja česte smene, jer smo u formi i treningu za Hard Cro i TCR, Nikola je trebao da održava i eventualno nadoknađuje brzinu, a Nenad da nas smiruje i drži na uzici. Najzahtevniji zadatak je bio Nenadov. On je na kraju i ispao junak naše ekipe. Njegov uspeh je toliko veći jer je njegova najduža vožnja do Fleche-a bila 13,5 sati. E, sad zamislite koliko je napora morao da se napravi da se izgura do kraja, koja je to volja i snaga. 


U najavi lep dan i hladna noć. Ali da će biti toliko hladna i da ćemo voziti tu noć u „zimskim uslovima“ to nismo ni predpostavili. Dva sata pre starta kafa sa prijateljima u VaradInn-u. I krećemo na mesto početka „Strele“. 

Veliko prijatno iznenađenje od strane Negomira, velikog ljubitelja outdoor aktivnosti. Planinar i biciklista koji je došao da nas isparati, poželi srećan put, tako je i bilo. Njegovu pojavu na startu smo dugo prepričavali, jer ti spontani događaji dugo nam ostaju u sećanju, a ovaj će ostati i zapisan. 


Ali ne samo da nas je ispratio, nego i dočekao, kao što nam je i rekao!
Koliko divnih ljudi se okuplja oko ovakvih događaja, a Savuljiće je čekala borba na dva fronta u dve ekipe i opet sa uspehom i otac i sin. 


Put NS – Zrenjanin je dosadan i monoton, ali trn u Draganovoj gumi se postarao da nam ne bude i to dva puta. Pun mesec se pojavljuje iznad Zrenjanina. Okrugao, crven, tik iznad zgrada, u prvi mah pomišljam da je to vodotoranj koji su osveleli i čekam da promeni boju. Ali ništa i na kraju Nenad i ja shvatamo da je to Mesec koji je nisko. Prvi put vozim kroz Zrenjanin noćom i lepo izgleda, svetao je. 

Kratak predah i put Beograda i Uba. Na Zrenjaninskom neočekivano hladno. Na par kilometara do Uba osećam kako me hvata san, ali onda izlazim na čelo grupe: povećavam brzinu, pesma i voda da se razbudim. Uspelo je. 
Od Uba tim putem do Koceljeve, karakteriše noć i dva divlja ogromna zeca koja su pretrčavala put, a ovaj drugi stao na sred i gleda nas, ko ste vi? Zamalo da se sudarim s njim. Put je zanimljive konfiguracije, tako da ću uskoro na tu stranu. 


Posle fenomenalnog gostoprimstva na pumpi MAX Petrol u Koceljevi, odmorni nastavljamo put do Šapca i to brzo. 


Posle Šapca očekujem Draganovu dugo najavljivanu pistu, ali ni traga. Ali zato nas je uhvatio smor. Sunce nikako da izađe iza oblaka i nikako da vidimo svoju senku na asfaltu. 

Na granici Carinik nam kaže da kasnimo, jer su drugi prošli pre dva sata!? Ko li je to? I da ne zna ko bi i šta bi ga nateralo da vozi toliko bicikl. Nastavljamo kroz Republiku Srpsku i u Bjeljini na pumpi devojka nam reče da zna zašta služe kartoni za overu,  jer joj je to nadareni momak lepo popunjen, kulturan i fin sve objasnio jutros u 05:00. Boss, a ko drugi je takav? 

Ubrzo posle Bijeljine ostaje nam još 100 km. I javlja se onaj osećaj kao na PBP kada sam prešao  1000 km znao sam da me više ništa ne može zaustaviti, tako i ovde, a tih 100 km je prošlo i izgledalo kao 10 km. U glavi misao, pa šta je to još četiri u najgorem slučaju,  pet sati vožnje. 


Prvi put prolazim pored onog etno sela Stanišići. Pa to je sve samo ne etno selo. I zaista nemam nameru ni da svraćam ni da skrećem. Ono je nakaza! A preko puta Salaš!? Pa da li ljudi znaju uopšte značenje reči Etno i Salaš. 

Nisam znao ni da Opština Bogatić se proteže u dve države. Carinik na našoj strani se zainteresovao koliko imamo do Novog Sada i skreće nam pažnju da je upravo počela kiša. Ali  kiša nas je samo zakačila i brzo prestala. 

U Sremskoj Mitrovici  nas je dočakalo Sunce. Sad je već poznata staza i predeo, sunce i vetar u leđa. Sve po planu ide. Zadnje kilometre smo iskoristili da ohladimo organizam i rastresemo noge. Iza ćoška cilj i neki dragi ljudi. Lepo iskustvo, ispraćaj, nepoznat teren, hladna noć, najduža vožnja u ovoj godini i druženje posle zvršene vožnje. Dugo toga nije bilo, a mislim da je razlog jer smo imali gde da popijemo kafu, sok, pivo. Sve u svemu sjajno!



1 коментар:

  1. Predivna priča, a samo oni koji voze duge ture mogu pretpostaviti koliko je trebalo uložiti muke, volje i discipline kako bi se ova priča ostvarila 🚲😁

    ОдговориИзбриши