четвртак, 26. новембар 2015.

BREVET [bre’ve:]



Dreams - Passion – Endurance   Demons – Fear - Changes

Snovi - Strast – Izdržljivost – Demoni – Strah – Promene

Biciklistički ultramaraton je disciplina koja je relativno nova u našim krajevima, ali doživljava ekspanziju. Šta je Ultramaraton, Randonneurs, Brevet, kako se trenira i kroz šta telo prolazi pri vožnji te discipline su samo neke od tema ovog opširnog Bloga.

Ideja da napišem ovaj tekst se rodila davno, ali je podstaknuta da što pre izađe zahvaljujući  Tibor Tarjanu koji je za temu za „Planom do forme VII“ stavio i Brevet. Ko ne zna ko je Tibor Tarjan. Biciklistički radnik koji je osnovao „DunavskiKup“ gde se takmiče biciklisti amateri, žene i mlađe kategorije biciklista. Kup je za 23 godine imao sigurno preko 1500 učesnika iz 18 zemalja. Neki od pobednika su kasnije bili i u Biciklističkoj reprezentaciji Srbije. Hvala mu što se toliko trudi oko nas amatera.  Jedan kurizoitet, na jednoj trci „Dunavski Kup“ ima više biciklista nego na ovogodišnjoj „Trci kroz Srbiju“!!! 

                                                                   Brevetaši

Brevet se u Srbiji pojavio 2011. godine i to zahvaljujući entuzijazmu Ralić Igora,  čoveka koji je tada mislio da će to biti jedna grupica ljudi koji će se pojavljivati i voziti zajedno na dugim vožnjama, ali sve se preokrenulo.  Brevet je narastao toliko da sada na najkraćoj distanci uobičajni broj učesnika je preko 100. Postao toliko popularan da se za prestižni Brevet Paris – Brest – Paris kvalifikovalo devetnaest  ljudi


Šta je to randonneuring, Brevet ?

Randonneur biciklizam, često zvan i maratonski biciklizam, ili našim rečima popularno „dugoprugaški biciklizam”, može svakom biciklisti da znači nešto drugačije.
Za nekoga je to više kao touring sa puno prevezenih kilometara kroz atraktivne predele, obično sa umerenijim tempom vožnje.
Za nekoga drugog to pak znači izazov brzine i što kraćih postignutih vremena, gde biciklisti sebi postavljaju ciljeve u vidu rekorda trase, najboljeg ličnog vremena i tome slično,
a može značiti to i zajedničku vožnju sa manjom grupom istomišljenika koji voze u peletonu i gutaju kilometre za doručak ;)

Randonnée [randone]
francuska reč koja u slobodnom prevodu znači "dugo putovanje".
 Brevet [bre’ve:] takodje francuska reč koja znači "sertifikat", a u slučaju randonneur-ske vožnje karticu koju svaki Randonneur nosi sa sobom i koja se overava na svakoj usputnoj kontrolnoj tački, te Brevet ustvari znači "sertifikovana vožnja".

Brevet je biciklistički dogadjaj (ne trka), gde učesnici prate predefinisanu trasu i da bi uspesno završili brevet potrebno je da se ispoštuju odredjeni vremenski limiti,
kako za celokupnu vožnju tako i za stizanje do odredjene kontrolne tačke u odredjenom vremenskom periodu.

Standardne dužine breveta su 200 km, 300 km, 400 km, 600 km, 1000 km i 1200km, ali mogu biti i duži od 1200km, na kojima je biciklista potpuno samostalan, i ne moze primati nikakvu pomoć od trećih lica, osim na samim kontrolnim tačkama, tako da se bicklista mora sam o sebi starati, odklanjati defkekte ili kvarove na biciklu, suočavati se sa svim vremenskim uslovima koji ga tokom vožnje mogu zateći.

Vremenski limiti su za 200 km je 13,5 časova, za 300 km 20 časova, za 400 km 27 časova, za 600 km 40 časova, za 1000 km 75 časova i za 1200 km 90 časova.
                                         BRM 200 k Bosanski Šamac, Republika Srpska


Trening i ishrana

Kada sam odlučio da se posvetim Brevetu i ultramaratonu, prvo sam kontaktirao Baloh Marka. Marko je slovenački najbolji ultramaratonac, svetski prvak na 24 časa (808 km), vlasnik brojnih rekorda. Marko mi je dao kratka upustva kako da krenem sa treninzima i kako da ih rasporedim. To mi je omogućilo da ne moram da lutam, nego odmah da radim sa pravim treninzima, ne trošeći vremena i snage previše. 
Zatim sam se konsultovao sa saveznim selektorom PavlovićRadomirom – Patkom. Patak i ja se poznajemo preko 30 god, još iz doba dok sam bio mlađi junior. Patak je veliki poznavalac i poštovalac ruske škole i to  znanje, njihove ishrane je preneo na mene. Na žalost u Srbiji ne postoji specijalizovan trener za biciklističke ultramaratone, ali saveti oko treniranja i provere utrenirenosti  proveravam na Patkov način evo već treću godinu. I ima uspeha i rezultata.  Najverovatnije mi se zahvaljujući Patku usadilo tako brzo vožnja bez ciklomastera. Patak, Hvala! Za doručak i obrok pre treninga, takođe je Patak dao sugestiju, a da je ne dobar, nego odličan pokazuje i to da su i drugi usvojili kojima sam preneo šta jedem. Uz put, ako sam u mogućnosti koristim sve na prirodnoj bazi: Banane, suvo grožđe, sirov badem i urme. Da bih upotpunio treninge i pravio kvalitetnije analize, počeo sam da koristim aplikacije Strava, StavistIX i od skoro Velowiever.
U jednom od prethodnih Blogova Strava i njenih 13 neverovatnih stvari“ gde možete naći zašto baš Strava. Strava je skoro izbacila i Velowiever, ono što mi je odmah upalo u oči jeste da su mesečne aktivnosti na jednom okruglom dijagramu sa svim usponima, rutom, ukupnim vrednostima, a da su podaci privatni. Svakako da će to biti jedna od narednih tema.
Moji treninzi su vezani blokovski; Dva dana vožnje, jedan odmor. S tim da taj teći dan vrlo često nije bukvalno odmor, nego Recovery. Na kraju bloka ide provera bez ciklomastera, tj. Stavite ga u zadnji džep dresa. Dva razloga su za to: Prvi je provera na već određenoj – utvrđenoj ruti koja ima svoju dužinu i težinu, proveravate brzinu, kadencu, snagu, otkucaje srca i sve ostale parametre. Na Stravi je to My goals. Drugi je da naučite da uživate da vozite bez ciklomastera i da obratite pažnju na druge stvari – prirodu i okolinu. Da se ne opterećujete KOM-ovima, nagibima, distancama, nego da vozite iz emocija i razmišljajući, a ne iz ega.


 Na staru Breveta u Inđiji

Šta se dešava s telom, kako pređeni kilometri mogu uticati na telo:

Ultramaraton do poslednjih decenija bio u senci, ali pojavom sve više ljudi kojima je malo da voze razdaljine od 100 do 200 km u jednom dahu proširila se popularnost. Niko ne može da kaže da je lako voziti 50, 70, 150 km, niko ne sme reći da je to lako i kratko, ali između tih vožnji i  ultramaratona, Breveta, postoje ogromne razlika zbog fizioloških, logističkih i psiholoških razlika, kao i između radi sada, radi brzo i radi dugo, ali stvarno dugo.

Halucinacije: Halucinacije su deo ultra predanja. Kada ste u pokretu non-stop, ekstremni umor i čudne senke u sitne sate mogu se igrati sa umom i napraviti „nered“. Odmor i spavanje rešavaju problem. Moje halucinacije su bile na prvih 600 km – čovek pored puta, a na drugih 600 km od žbunja sam mislio da su psi koji me jure.

Zamagljen vid: Zamagljen vid je čest kod onih gde postoji problem kod rožnjače oka usled zamora.

Ubodi insekta: Ubodi insekta su češći kod ultramaratonaca.

Posekotine i modrice: Češće dolazi do padova kod ultramaratonaca zbog umora i konfiguracije terena.
Srce: Srčani problemi su retki kod ultramaratonaca, jer upravo vežbanjem i treniranjem se jača  cirkularni sistem i srce. Mada su neka istraživanja pokazala da posle ultramaratona dolazi do privremene disfuknkcije istih, naročito kod slabije pripremljenih takmičara. A opet može doći i do stalne aritmije srca, ali to svi zovu „sportsko srce“.

Respiratorni organi: Dešava se da posle ultramaratona dođe do oboljenja respiratornih organa, ali to je većinom zbog prašine i flore koja se nalazi usput na stazi.

Tečnost: Suva ustane znači da ste žedni i da telu nedostaje tečnosti. Svi koji se bave sportom moraju da znaju da ako unesete previše tečnosti može doći do nadutosti pojedinih delova tela i organa (Pogledajte dokumentarni film o RAAM-u), kao i da može doći do razvodnjavanja soli tj. natrijuma u telu.

Telesna temperatrura: Kod ultramaratonaca veće je verovatnoća da dođe do hipotermije zbog oslabljenog organizma i vremenskih uslova. Dok opet kratkoprugaši imaju suprotan problem – povišenu temperaturu i to zbog intezivnijeg napora.

Gastrointestinalni problemi: Ultramaratonci troše veći procenat ugljenih hidrata koji ne mogu da se dobiju od sporskih pića i gelova. Ultramaratonci troše i masti koji se mogu nadoknaditi „pravom“ hranom, što znači više gastrointestinalnih problema.

Grčevi u mišićima: Što duža trka, to je veća verovatnoća za grčevima. Dugoprugaše grčevi hvataju u kvadricepsima, zadnjoj loži i listovima. Niko ne zna zašto tačno nastaju grčevi, ali istraživanja ukazuju da je to zbog zamora „mehanizma“ koji regulišu kontrolu rad i kontrakciju  mišića.

Stres frakture: Stres prelomi i druge mišićno skeletne povrede mogu da muče i češće se javljaju kod dugoprugaša. Stopala i šake su najčešće izložena povredama, to sam mogao i da lično osetim na PBP-u. Šake i nervni završetci u njima jer su stalno pod opterećenjem. A javlja se osećaj utrnulosti jednog ili više prstiju koje ume da traje i par meseci. Stopala su stalno pod pritiskom i stresom, nema stajanja za njih. Moguće je da dođe i do „nabijenosti“ prstiju na nogama koje takođe može da izazove osećaj utrnulosti, smanjen dotok krvi i da traje par meseci.

Žuljevi: Žuljevi su takođe češći kod biciklističkih dugoprugaša od kratkoprugaša. Iako je jedan od osnova higijena kod biciklista, dugoprugaši su izloženi prašinom, kiši, blatu koje vrlo često nisu u mogućnosti da odmah uklone. Upravo zbog trenja u čarapi dolazi do nastanka plikova, žuljeva. Nizbrdo, uzbrdo, loš asfalt donosi veća trenja.

Alfa stanje: Namerno sam na kraju stavio alfa stanje. Alfa stanje je poznato po tome što ima isceljujuće i blagotvorno dejstvo na psihu i telo. Alfa stanje je usko vezano za meditaciju i mnogi misle da se alfa stanje postiže mirovanjem. Međutim: mnogi maratonci i ultramartonci će  ispričati da su posle nekog vremena osetili kao da nisu bili izloženi fizičkom opterećenju i kao da su tog trenutka krenuli. Meni se to desilo na Brevetu 600 km pre dve godine. Odjednom na oko 120 km pre kraja sam osetio neverevotanu snagu i više nisam osećao umor. Za 80 km sam napravio razliku od sat vremena u odnosu na grupu. Nije mi bilo jasno šta se to desilo i kako, pa sam pričao sa ljudima. Naleteh na jednog maratonca koji mi je objasnio da i na bicikli može da se meditira i da mi je telo „zaboravilo“ umor ili da sam na nekoj od pauza odmorio psihofizički.

I na kraju, a možda najvažniji savet Randonneursima:

Probajte da telo osetite iznutra. Mi naše telo poznajemo samo spolja, njegov spoljni izgled i funkcionisanje. Osetite tokove energije svog tela. Telo ima svoju inteligenciju. Ono nosi znanje, iskustvo, miliona generacija iza nas. Ono ima mogućnost prilagodjavanja i adaptacije na razne izazove i promene.  Ako telo kaže „odmor“ vi se odmorite. Ako telo oseti glad, vi ga utolite. Ako kaže dosta sa jelom, vi ga poslušajte. Slušajte telo a ne glavu. U glavi ste još uvek daleko od tela, tu postoji jaz. Taj jaz, taj procep treba premostiti tako što ćete um dovesti u saglasnost sa telom osluškujući samo telo. Telo je živi organizam sastavljen od svesnih delova koji čine jednu celinu. Zato postanite osetljivi na molbe i funkcije svog tela.

Mala statistika: Do sada sam izvezao 15 Breveta i sve završio u predviđenom vremenu

2013.god.
- 200 km; 600 km; 200 km
2014.god.
- 300 km; 400 km; 600 km; 1000 km; 200 km;
2015.god
- 200 km; 300 km; 400 km; 600 km; PBP 2015 – 1230 km; 200 km; 200 km;

                                                                      PBP 1891. god.

-  Kao i svi što su čestvovali i ja sam posebno ponosan na PBP 2015. Ako ne pričamo u takmičarskom smislu nego o značaju, ono što je svetsko prvenstvo u biciklizmu za takmičare, to je PBP za brevetaše. Neki to smatraju najvećom smotrom i događajem svog vida bicikliranja, neko to vidi kao sajam biciklizma, neki biciklisti kao najvećem izazovu u karijeri. Jedino što nikad nećete videti da Brevetaš na PBP-u odustaje s osmehom na licu, sramota bi bilo za samog sebe, za sponzore, nego s grčom na licu i bolom ili u suzama,  a ide do kraja iako je prekoračio limit i čak za 10 sati, videćete da se poklanja iz zahvalnosti navijačima koji ga bodre ili čakaju. Brevetašima ne plaćaju učestvovanja  poreski obveznici, nego sami ili nađu sebi sponzora, donatora,  iako  sam način nabavke novca  ne treba da stvara veću obavezu prema sebi, nego to je nešto u nama viteško, beskompromisno  i snažno.

Izvor: sajt Randonneurs Serbia
          Dr . Bonnie Berkowitz

четвртак, 19. новембар 2015.

Naopakih 200 k za kraj sezone



Sezona Breveta je upravo završena sa „Jesenjih naopakih 200 k Srema“.  Za nas koji nikad nismo išli kontrasmerom od uobičajne trase, bilo je više nego zanimljivo i neobično. Jeste da se do sada prolazilo delovima,ali nikad celom. Visinske razlike isto kao i uobičajnih 200 k Srema. Karakteristiku su ovog puta dali: „naopaka staza“ mladi momci  NS - nove snage, magla i očekivani veliki broj učesnika.
Jutro, ne baš obećavajuće. Hladnije nego su objavili da će biti, niko nije ni maglu spominjao. Ali šta je tu je. Kada se vozi Brevet 200 ili je rano proleće ili rana jesen, pa na sve treba biti spreman. Krenulo se po planu i već uigrana ekipa je krenula napred, a nas par za njima. Novo društvo za vožnju. Do sada se nisam vozio sa njima, tako da je prijalo, možda tehnički još nisu potkovani, ali su jako zanimljivi i puni priča i snage, a kako i ne bi bili kada su mladi. Bez neke preterane priče, ali jako duhovito i smisleno. Magla nikako da se digne, ali ispade da nam je to vreme i išlo na ruku jer nas je hladilo. 
Što se tiče staze za nijansu je lakši početak od uobičajene staze, jer prvih 40 km je ravno, posle blago uzbrdo, tako da čitavih 60tak km nema većih napora. Magla se podigla tek po prelasku Fruške prvi put. Jedini je uspon na Zmajevac bio očekivano teži,ali je bio u hladovini šume. A od Iriga je lakši uspon na Venac. Banstol na kraju je samo šlag. Fruška Gora je lepa i kad je jesen, prelivanje boja iz zelene u žutu je čarobno.
Pejčić je iz Beograda došao i vratio se biciklom, Aleksa i Strahinja su zakasnili, ali su to sve nadoknadili na stazi. Sin i tata Savuljić. Aleš iz Slovenije se bojao saobraćajnih znakova na ćirilici jer je ne zna i za malo da promaši KT. Igor je popravio biciklu Branimiru, tako da je čovek mogao da završi.  Ljuba se svojski potrudio da fotografiše što više, Igor je super obeležio stazu,a Varad Inn po ko zna koji put dobar domaćin za KT. Gari nije vozio Brevet, ali je viđen na stazi, bila je i  trojka iz Batajnice. Naravno, bez Tijane ništa. 
Dakle, Brevet nije samo vožnja na sat, nego i ljudi koji voze, priroda, domaćini na KT, volonteri i organizator. Prvi put sam nosio kameru, pa deo atmosfere

Do sledećeg Breveta, pozdrav.

среда, 18. новембар 2015.

RANDONNEURS PARIS – BREST - PARIS 2015 I've done it 1230 km for 78:07:06





                        Prošlo, ne nije, još uvek u glavi, u srcu. I ko zna još koliko dugo. Ono što je sigurno je odluka da idem za četiri godine, ako ne da vozim, a ono da budem prisutan sve vreme dok traje, da ispratim i dočekam učesnike. Karneval i praznik netakmičarskog biciklizma, druženje, uživanje i vožnja bicikla. Brevet svih breveta, Randonneurs Paris – Brest – Paris u dužini od 1230 km održava se na svake četiri godine, a ja sam tu rutu izvezao na bicikli za 78 sati. Ni sporo, ni brzo, taman da dosta toga vidim, da mnogo ljudi upoznam i da uživam sve vreme vožnje, pa čak i onda kada je bilo teško, ali i tada je vožnja bicikla imala svoju draž. Najveći  uspeh na Brevetu je završiti ga u predviđenom vremenu za tu distancu.


Mnogo toga se promenilo u zadnjoj godini vožnje Breveta, ali ova vožnja je promenila još više. Brevet nije samo pređeno vreme, pobediti slabost sopstvenog tela i proveriti sebe u svakakvim uslovima, bio dan ili noć, vrućina ili magla, kiša ili sneg. Da ne pričamo o halucinacijama.  Brevet je mnogo više od toga. Brevet je priroda, ljudi koji voze, ljudi koji organizuju, volonteri koji učestvuju u organizaciji i funkcionisanju, ljudi koji stoje kraj trase i navijaju, daju iz kuće sve što mogu da pruže učesnicima da bi lakše podneli izazov koji su postavili ispred sebe.  Za mene, ovaj put  presudnu ulogu osim motivacije  su imali i  ljudi na i oko trase. Skoro šest hiljada učesnika, dve hiljade volontera, a barem sam četvrtinu sreo, učinili su sve da nam bude lakše, kao i gledaoci sa strane, njihova susretljivost i ljubaznost, toplina, trud, ali i nepopustljivost volontera na kontrolnim tačkama, ako je vreme prolaska  u pitanju, pa makar ono bilo i minut i po ( ne sat i po ). Bili smo svedoci kada nisu hteli overiti karton učesniku koji je kasnio minut i po i to je bilo sasvim u redu, jer treba poštovati pravila, a i druge učesnike.


Tri godine se krčkala ideja o odlasku na Randonneurs Paris – Brest – Paris 2015. Nekako je sve išlo svojim tokom, od upoznavanja šta je to, jurcanje vremena, do na kraju opuštene vožnje, svojim tempom bez gledanja na ciklomaster. U životu nisam video toliki broj biciklista, bicikala, ljubitelja biciklizma i Breveta na jednom mestu. Ljudi su izlazili na ulice, bodrili, dodavali vodu i hranu, pevali, a sve u slavu nas na drumu.  Strpljivost ljudi u redu za proveru bicikala i dobijanje broja, podrška koju u redu dobijaš i daješ i upoznavanje je tek početak jakih emocija.  Tih dana Pariz je bio okupiran cikloturistima koji su krenuli na najslavniji Randonneur događaj. Svih 5820 učesnika  su heroji, barem u Francuskoj, čak i oni koji su odustali ili prekoračili vremenski limit,a bilo ih je 1250. Neki su došli da se takmiče, neki da dokažu sebi da mogu, neki da dokažu drugima da mogu, a mnogi su došli da uživaju, jer brevet nije trka, brevet spada, verovali ili ne u cikloturizam.
 Start je neverovatan, iako sam došao skoro dva sata ranije, vreme je proletelo. Preko 500 ljudi na samoj startnoj liniji isparaća, tapše, navija, podržava, pa zadovoljstvo kada te neki učesnici prepoznaju i pozovu po imenu, e to je već nešto, plus na sajtu Strave izađe moja fotografija kako na startu navijam za Tanju Kavčić.


 Krećemo, euforija, zadovoljstvo i ne znam koliko idem na sat niti koliko sam kilometara prešao, velika grupa (otprilike po 350 ljudi startuje na 15 minuta), gledam okolinu, otpozdravljam publici i ne znam ni sam koliko puta sam im rekao „Merci“, ali i nije bilo teško, bilo je pravo zadovoljstvo. Samo vrtim pedale i gledam okolo kako je drugačije, negde lepo, negde lepše, a negde malo manje lepo  nego u Srbiji, ali nepoznato, novo, pa sve oduševljava i sve se gleda drugačijim očima i drugim čulima.
Dopalo mi se kako jedni na druge mislimo, međusobno pazimo, bodrimo, vučemo, bez obzira kojoj naciji pripadamo. Jednog trenutka sam stao sa strane i gledao kako ljudi voze, prolaze. Neverovatno lepa slika. Mogla se videti i muško-ženska podrška, naime, žene je poterala nužda, s jedne strane grmlje i nema šanse da se obiđe, a onda su svi muškarci i žene njih desetak čučnuli s druge strane u njivu i glumili da vrše nuždu, samo da bi pomogli svojim koleginicama iz tima.



Pregršt detalja i sitnica, koje ostaju zauvek u sećanju. Japanac koga su poveli kao masera izlečio mi je rame koje me godinama boli. Negde na spustu prema Brestu stoji devojčica kraj puta, iako je kiša i tri sata posle ponoći zaustavlja nas svojim glasom „café“ ili dečak koji čokoladu iscepkanoj na kockice služi iz metalnog tanjira, vidi se da nisu imućni, ali on je hteo da da svoj doprinos. Ostavio sam mu bidon za uspomenu. Pitam se da li je moguće za četiri godine sresti tu decu i još jednom im reći hvala i dati nešto za njihov doprinos i za uspomenu. Mada čokolada i kafa nisu ništa u odnosu na njihov postupak koji će mi ostati zauvek usađen u pamćenje. Čovek sa detetom od godinu dana pored puta, koji je dao supu, varivo, kafu, kolač, bananu, čokoladu i neko slano pecivo i nije hteo da uzme ništa. Spremio sam pet evra, a on na kraju uzeo jedan. Francuz sa kojim sam podelio obrok. Bračni par iz Italije s kojima sam vozio uz brdo, Danci, naučili par reči srpskog  jezika samo da bi se lakše sporazumeli, s njima sam vozio par sati kroz noć. Njihova disciplina i međusobna podrška su ostavili veliki utisak na mene. I jedan maler, neko je uzeo moje kamašne DMT, to za mene znači da imam kvalitetnu opremu ;-)
Moja vožnja se odlikovala time što nije bila hronometarska, ciklomaster kao da nije postojao, vreme koje stoji, uživancija u svakom trenutku, bici hedonizam. Sve je to zahvaljujući time što se nisam opterećivao vremenom i tek na kraju shvatih da nisam vodio računa ni o kontrolnim tačkama; koliko ima do zatvaranja (kontrolne tačke imaju svoje vreme otvaranja i zatvaranja, a bilo ih je petnaest, plus dve tajne kontrole). Mada moram priznati da sam primetio kada sam prešao 1000 km.
Treći dan vožnje je bio izuzetno emotivan za mene.  Dolazak u Villaines, kontrolnu tačku je bio poseban za mene. Stotine ljudi na ulicama koji pozdravljaju i bodre, deca koja traže da ih dodirneš i tada misao - više nema sile koja bi me sada zaustavila i pražnjenje emocija, suze, vrisak i iza ćoška nas četvorica (Italijan, Francuz, Nemac i ja), koji plačemo i smejemo se. Zadovoljstvo, uspeh, zahvalnost i ko zna još koliko pozitivnih emocija, misli.  


 Nailazim na Sašu Jovanovića iz Banja Luke i sledećih 200 km je lako uz priču i smeh. Čovek kakav se poželeti može za društvo u vožnji.  Nema šanse da vozite sami, ukoliko vi to ne želite.
Moram napomenuti da na PBP nema reprezentacija, nego  učesnici predstavljaju svoje klubove npr. Randonneurs Norwey, Denmark, Hungary, Republika Srpska. Iz Italije je došlo tri kluba, koji su i organizovali dolazak u Pariz. Takođe, svi znamo da svaki turista predstavlja na neki način kulturu zemlje iz koje dolazi, kao i samu zemlju, tako da je nas sedamnaest svakako predstavljalo Srbiju i klub Randonneurs Serbia, hteli to mi ili ne, želeli ili ne i bez obzira da li nas je neko podržao, ispratio, organizovao ili smo to uradili sami ili uz nečju pomoć.

Pričati o ličnom iskustvu je ok, ali kako se trenira ili jede, to sve zavisi od slučaja do slučaja, metabolizma, godina života, fizičkih predispozicija. Na primer,  ja sam duplo manje trenirao od nekih koji su stigli ispred i iza mene. Negde sam uz priču sa drugima i zahvaljujući poznavanju svojih sposobnosti  izvozio sam 6000 km uz određene vrste treninga. Šveđani sa kojima sam najviše vozio (bračni par Carl i Solmaz Lundin ) su imali 5000 km, a Britanac Brian Atkins 2000 km više od mene. Taj trio je sjajna ekipa. Sve je to individualno, čak i ishrana. Ja nigde ne idem bez slanine, paradajza i testenine.

Tehnički detalji puta i trase bi mogli da se sažmu i to bi izgledalo ovako:
 Autobuska karta do Pariza i nazad je šesnaest hiljada dinara. Hotel u Parizu se može naći za 22,5 evra , pa na više. Mada možete i preko naših ljudi koji žive u Parizu da nađete smeštaj ili hostel, koji ne bih preporučio zbog gužve i galame. Hrana je individualna stvar, mada mi se čini da je najbolje hraniti se kod turaka i ići kod njih na Kebab. Turci su gostoljubivi, imamo dosta zajedničkih reči i posle dva puta dolaska u restoran uvek ti daju veće porcije za iste pare. 


Dragan Mladenović i ja, inače i moj cimer u hotelu smo kupovali i pečeno pile za šest evra i to je sasvim za dvojcu dovoljno. Prodavnice su dobro snabdevene i cene se razlikuju od jedne do druge. Pijaca radi petkom i nedeljom. Špageti u restoranu su oko sedam evra, a supa jedan i po. Kafa u kafićima je jedan i po evro.  Bicikl može u voz, ali ako hoćete da ga unesete u metro mora biti spakovan i stajati kod vrata (jedan bicikl na jedna vrata). Obilazak Pariza preporučujem biciklama.
 Na proveri bicikala je lako, proveravaju se svetla i kočnice.  Kada vam nalepe startni broj ne skidaj te ga jer bez njega i overene prijave da ste prošli kontrolu nećete moći da iznesete bicikl iz ograđenog dela. Volonteri vas šalju kuda da idete dalje i ne sekirajte se, sve se završi brzo. Vreme koje ste prijavili za proveru bicikala, nije striktno, možete to uraditi kad god vam to odgovara. Na startu jeste gužva, ali vas po slovu puštaju u ograđeni prostor za start. Na svakoj većoj raskrsnici i na svakih dvadesetak kilometara sedi čovek u kolima iz organizacije, ne samo što vas usmerava, nego vam može pružiti i korisne informacije. Bila noć ili dan ti ljudi su na putu. Po dva čoveka na motoru u ekipi stalno idu napred – nazad, između ostalog kontrolišu da li imate prsluk, kacigu, svetlo, takođe možete im se obratiti za sve, a staju pored puta kada vide da neko leži, da bi se uverili da je sve u redu. Treba napomenuti i da svako mesto ima javni toalet. Od organizatora dobijete i broj telefona koji kada okrenete javi se automat i pitaju koji jezik govorite - želite. Ako  vam se desi nešto nepredviđeno mogu poslati ekipu po vas. Prvo dolaze vatrogasci, pa hitna pomoć i policija, u roku odmah. Organizatori imaju i helikopter na raspolaganju.
Na Kontrolnim tačkama imate, fast food, restoran, servis, prodavnicu biciklističke opreme, suplemenata, mešovite robe i voća. Kafa je jeftinija nego u Beogradu i tražite malu, inače dobijete je u količini supe. Ako vam se učini da je nešto skupo, znajte da su cene po Francuskom standardu, a ne po našem. Uglavnom može se jesti od tri do petnaest evra.  Na nekim kontrolnim tačkama postoje pult informacije i tu volonter govori engleski. Na svakoj KT možete naći volontera koji govori engleski, nemački ili španski jezik. Usput imate prodavnice, kafiće, restorane i fastfood  gde je nešto i jeftinije, a možete se hraniti i usput kod  ljudi pored puta koji vam daju hranu, a vi im ostavite koliko želite. Rent a car je 30 eura dnevno, plus gorivo, tako da može lako da se organizuje i sopstveni support.


Posle 1230 km



Jedno jako lepo životno iskustvo koje će dugo ostati urezeno u pamćenje i koje treba iskoristiti u životu. Pariz, vidimo se za 4 godine za PBP 2019.