среда, 20. јануар 2016.

Prvi noćni Brevet – Kratkodnevnica 200k – Lost in Darkness



Kakve veze imaju: 14. etapa Vuelte 2015,  Film “Dvanaest žigosanih”  i makar jedna od sedam stvari “Kako da ulepšate zimsku vožnju” sa Noćnim Brevetom koji je po prvi put organizovan u Srbiji.



 Dve ili tri sezone se pitam kako je to voziti Brevet za kratkodnevnicu, mada ni vreme nije išlo na ruku da se odveze do kraja. Ove sezone čvrsto rešen da zvanični odvezem bez obzira na sve. 

Nedeljama sam tražio dobitnu kombinaciju šta obući, jer po prirodi ne podnosim hladnoću, a i godine su već polako tu. Na kraju motivacija je opet odigrala značajnu ulogu. Ali ne treba zaboraviti da želja sa motivacijom i fizička pripremljenost je dobitna kombinacija. Želeo sam da moj prvi noćni Brevet uspešno završim, da prvi Brevet u sezoni 2016, počne uspešno i da se tako i osećam posle njega. 

Na startu dvanaest učesnika. Dvanaest odvažnih koji su se usudili da prkose (ne)vremenu. Dvanaest ljudi je pokazalo da uprkos svim preprekama koje im se nameću žele da odvezu 200 km. Dvanaest raznih profila, životne dobi, navika, naravi, menataliteta i ambicija.” Dvanaest žigosanih” ispisali svoju istoriju. Ovih 200 km nije običnih, iako je većina randonneursa tu dužinu izvozalo, nekoliko puta. 
Noću je daleko teže voziti, po magli još teže, jer sama magla daje čoveku osećaj dezorjentisanosti. Iako je bilo ravničarskog tipa, kada se sve sabere i oduzme, fizički je bilo mnogo napornije nego danju. Dobra stvar u ovoj vožnji je bila što kada se vozi uzbrdo, pravi se odličan trening, jer ne vidite koliko ima do vrha, ni kolika je uzbrdica. Tako da je iznenada došao kraj uspona uz Banstol. 
U tim momentima mi je u misli ona etapa Vuelte koja je nazvana na Eurosportu “Lost in Darkness” zbog magle koja ih je sačekala na uzbrdici. 
Ipak za Brevet, naročito za ovakav noćni po magli, kada se mnogo energije troši i na toplotu organizma svaki učesnik treba da postavi sebi sledeće pitanja: Kakva odeća (oprema ) mi je potrebna za ovakav poduhvat? Kakav bicikl vozim? Umem li da vozim u grupi, da koristim zavetrinu? Koja će mi biti prosečna brzina? Ko je sličan meni, po vožnji, ponašanju? Koja je razlika između vožnje po danu i noću? Šta je još potrebno: Želja! Jedan od uslova da se ovaj događaj završi u najboljem redu je i znati da se prilagodimo sa uslovima na putu.   
Na startu nova i stara lica,sa dobrom i pozitivnom energijom i  svi nestrpljivo čekaju da se krene. Start je bio sasvim zadovoljavajući, u grupi smo svi i tako ostaje do Banstola – prve uzbrdice. Bitno mi je da ne vozim brzo i da se ne znojim mnogo. Poneo sam stvari za presvlačenje, negde na polovini računam da to uradim. Vlaga je velika, mada na nekim mestima asfalt suv od vetra. Kao i uvek, ljudi su ljubopitljivi kada vide grupu biciklista koji voze u koloni. Isprate pogledom, gestikulacijom i komentarom između sebe. 
Da bi u potpunosti uživali u vožnji u grupi potreban je i branik. To je ta stvar koja ulepšava zimsku vožnju. Najzahvalniji će biti onaj iza vas koga nećete prskati i moći će da koristi zavetrinu. Ja sam nabavio ASSSAVE i nije nešto, dakle ipak mora duži branik. 

Dobar izbor ljudi za vožnju u grupi. Svi radimo koliko možemo i dajemo svoj maksimum. Već smo vozili zajedno i praktično smo uigran tim.   
Što se tiče tečnosti i dalje mislim i tvrdim da je najbolji Camelback, jer barem dva sata imate toplu tečnost. Nema se i velikog izbora za hranu, jer su prodavnice uglavnom zatvorene noću. Zato kućna radinost ili čokoladica u džepu.
Iako realno nije kasno u manjim mestima se vidi da je zima došla i da su se svi povukli u svoje domove. Malobrojni su oni koji su na ulicama, šetaju ili imaju nekog posla. U Omoljici svi spavaju sem ljudi u Vatrogasnom domu, a u Jabuci se vidi da je nov restoran doneo promenu, em što svetli, em ima gostiju. 
Najgori deo puta je bio od Titelskog brega prema Titelu. Mrak, magla, klizav kolovoz i ne znate gde prestaje asfalt, a počinje njiva. Na Zrenjaninskom putu duva topao vetar, za neverovati. Ali zato kada se skrene sa njega  duva u grudi, nemilosrdno. Dalje sve poznato, sem novog dela između Pančevačkog i Zemuna. Super asfalt, osvetljeno, široko i nema gužve. Mnogo bolje nego ići kroz grad. Osoblje na OMV između Zemuna i Batajnice je bilo pravo osveženje. Prijatna priča uz kafu. Na kraju nema odustajanja, do kraja, bez kompromisa.

3 коментара:

  1. Posto si jedini koji bloguje necu puno da te kudim,ali moze to mnogo bolje !

    ОдговориИзбриши
  2. Ja licno ne vidim neku zamerku u tekstu, vidi se da je pisan sa uzivanjem i prijatnog tona. I da je tri puta duzi procitao bi ga sa istom lakocom.

    ОдговориИзбриши